Mirror forum
Dobrodošli na Mirror forum!
Registracija je jednostavna, pridružite nam se!

Join the forum, it's quick and easy

Mirror forum
Dobrodošli na Mirror forum!
Registracija je jednostavna, pridružite nam se!
Mirror forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

4 posters

Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Decode Wed 21 Nov - 20:57:48

Evo nam nečeg interesantnog! Imamo pjesme i priču i dajte si truda pročitati i dati svoje mišljenje, te glasovati. Naravno za izniman trud priča dobiva poseban status i kao takva biti će nagrađena bez obzira na glasanje!



1. pjesma


Dok ponoć kuca na zidnom satu
a tebi kosa na glavi diže
danas se praznik Halloween slavi
i Majkl Majers do tebe stiže.....

U ovoj noći dok svi se plaše
Majkl se negde surovo sveti
on nema duše i nema savest
možda i tebe noćas poseti.....

Kad čuješ vrisak negde u mraku
možda je neko susreo Majkla
s maskom na licu, nožem u ruci
on je stvorenje iz samog pakla


2. pjesma

Zivot je tezak, to bar svi znaju
Mogu mu naci stotinu mana
a zato ljudi, zbog tih problema
ja cesto idem do kafana....

Tamo se toci najgore pice
Rakija, brlja ko voda iz bara
al' nema veze kakvo je pice
Vazno da dobro u glavu udara

Odem ja tako narucim kilo
Astal me ceka krcmar se smesi
Vidi da tugu u picu lecim
Malo je kilo da me utesi

I tako prodje jos jedno vece
Prosla je ponoc, faront je dos'o
Jedva sam ust'o, pijan sam mnogo
Pa svojoj kuci jedva sam pos'o....

Jesen je dosla i vetar duva
Vecsu se prvi petlovi culi
Gluvo je doba , sve zivo spava
Daleko se cuje zvonik na kuli.....

Mrzi me ici seoskim putem
Jer od rakije pijan sam mnogo
precicom ja cu kroz groblje zacas
A drugacije nebi ni mog'o....

Dodjoh do naseg seoskog groblja
iako pijan me hvata jeza
Cudne se price pricaju vazda
da l' je to stvarno il' neko se zeza...

Idem lagano al' neki nemir
vetar od krosnji povija grane
svud oko mene cudni su zvuci
od straha srce hoce da stane....

Kada odjednom na pola puta
kraj groba stoji devojka neka
gleda me samo nista ne zbori
izgeda kao da nekog ceka

Pomislih tako ah srece moje
evo mi drustva u ovoj tami
Em sto je zensko , em sto je mlado
malo cu drustvo praviti dami...

Bila je noc punog meseca
vetar je oblake rastero sve
vidi se groblje kao po danu
ja tako stado pored nje....

Rekoh joj tada ja "dobro vece"
kazem joj da se vise ne boji
al ona meni cudno se smeje
i sa buketom kraj groba stoji.....

Kosa joj crna skoro do zemlje
Lice joj lepo al cudno bledo
na onom vetru kosa leluja
i osmeh cudan i to sam gled'o

Tada mi ona prosapta nezno
u oci gleda , pogled ne skriva
"znas, ja se niceg ne bojim vise
Bojala sam se dok sam bila ziva"

Pogled joj skrene ka onom grobu
ko da me prosto da gledam cika
Tada mi srce presta da kuca
na grobu onom njena je slika...

Pogledah u nju ponovo tada
od strah svaka dlaka se digla
vristeci poceh da trcim tada
da ne bi ona tada me stigla

Kuda sam trco ni sada ne znam
stao sam kad je htelo da svice
izgreban, prljav od nekog blata
Psovo kafanu, srecu i pice.....


3. pjesma

Jos od kad sam dete bio
svega sam se ja plasio
Mnogo strasnih stvari ima
da se deca plase s njima....


Tu je eto Baba Roga
koja nema nikog svoga
Kraj nje tu je i Vescica
Male dece izelica

I Vukodlak tu je bio
komsija me snjim plasio
Kad god pun je mesec bio
kroz prozor je i zavijo....

Tu su onda i vampiri
strasnih zuba sto im viri
Sto po noci decu jure
i kroz prozor s krova zure...

Drakula je strasan bio
I on me je bas plasio
Pricali su ljudi svasta
a deci je bujna masta

I Bauci , razne ale
strah i trepet za sve male
Tu je i karakondzula
i za nju su deca cula....


Roditelji u ocaju
da ih deca poslusaju
Pricaju im onda svasta
a deci je bujna mastaaaaa....



4. pjesma

Kada usniš miran san
to postaje mnogo gore
jer ti snovi koje sanjaš
sad postaju noćne more...

Kad od nekog kupiš kuću
ne znaš šta se pre tu zbilo
i kolko mladih ljudi
u toj kući se ubilo

Jer to nisu noćne more
to je strašni Kruger Fredi
poigrava i sa tobom
Od toga se i krv ledi....


I na kraju poslastica, horror priča!


ŠTORIJA


Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Resizeditoplice

Sunce
je nisko na horizontu, zalazi za morem šumovitih brdašaca. Sa susjednog
brda okrunjenog srednjevjekovnim zidinama kao i svaku večer zvonik
pjeva označavajući ovaj put, svima da je sedam sati.
Zvono me
prenulo od posla, pogledala sam oko sebe, svugjde oko mene su se
nalazile otpakirane i neotpakirane kutije, valjda sam cijelu kuću
prevrnula naglavačke, a još je bilo posla. Na sve strane je bilo
neotpakiranih kutija, posuđa, knjiga, odjeće i svega onoga što čini
nečiji život. Završava još jedan topao kasnorujanski dan. Bez obzira što
moj posao još nije gotov odlučila sam posljednje sunčeve zrake
iskoristiti uz šalicu toplog čaja na mojoj terasi. Prostrujalo mi kroz
glavu – moja terasa. Sjela sam u mekani jastuk na drvenoj stolici koja
se nalazila na srediti te terase. Lancuni su se sušili sa strane i
proizvodili na vjetru koju je pirkao, lijepu zvučnu kulisu smiraja dana.
Da, sada je to moja terasa. Nona je umrla prije pola godine i ovu staru
kamenu kuću i okućnicu u kojoj je živjela cijeli svoj život ostavila je
meni. Nadala se da ću u njoj osjetiti onu istu radost i veselje koje je
ona u njoj doživjela. Sa svojim voljenim mužem, mojim nonom i njihovom
djecom, mojom mamom i mojim barbom(*ujak*). Sunce, iako na zalasku,
još nije gubilo svoju energiju i kao da je željelo pokazati svu svoju
ljepotu prije nego tama prekrije zemlju. Sjećam se, dok sam još ljeta
svog djetinjstva provodila kod none i nonića u ovoj kući, kako su svaku
večer, nakon teškog rada, sjedili na ovoj istoj terasi, večerali i
uživali jedno u drugom. Bili su jednostavni ljudi, bavili su se uzgojem
maslina i povrća. Imali su kokoši, a dok su bili mlađi i u snazi, krave i
boškarine(*istarsko govedo*), što je imala svaka istarska kuća koja je
držala do sebe. Uvijek sam osjećala da usprkos teškom fizičkom radu,
nikad nisu zaboravili biti nježni jedno prema drugom, kao dvije polovice
jedne duše koja cijelo vrijeme misli na ono drugo. Kad je nono umro,
svima nam je bilo jasno da će nona umijeti od tuge za njim. Moja mama je
čak otišla kod nje živjeti, da ne osjeti samoću ali nije bilo spasa.
Jednostavno se ugasila i otišla za njim. Iznenadilo me kad sam na kraju,
ja, nasljedila njihovu kuću, ali to je bila njihova odluka i želja.
Zatekla me u mom životnom neredu. Upravo sam se razvela od svoje
mladenačke ljubavi, djece nismo imali a ni neke imovine pa smo brzo sve
riješili. Bar ovo materijalno. Ali ostali su emocionalni ožiljci, nešto s
čim se još nisam pomirila. Nije bilo ničeg ružnog među nama, ni izdaje,
ni preljuba, ali u u zadnjim godinama našeg braka neprestano me pratio
osjećaj da živim u čahuri, a da život prolazi mimo mene. Kao da ne živim
već samo životarim, od posla do našeg unajmljenog doma. Nije još bio
spreman za djecu iako smo već prešli tridesetu, a naša je ljubav trajala
od početka studija. On je završio fakultet u roku i bio je među
najboljima u generaciji pa ga je poznata tvrka za projektiranje brodova
čim je diplomirao uzela u svoje redove uvidjevši njegov talent i
predanost poslu. Brzo se uzdigao u svojoj struci, a u vrijeme našeg
razvoda otvarala su mu se vrata i norveškog tržišta. Posao ga je toliko
zaokupirao da mene više nije ni poznavao niti znao kako se osjećam niti
se pitao da li nešto trebam. Sve me te to skupa gušilo.
Ja sam
nakon završenog studija engleskog i talijanskog jezika, predavala u
školi, držala privatne sate i veselila se svakoj prigodi na mogu nešto
sa strane zaraditi prijevodima raznoraznih romana, novela i priča. To
bih bila radila i besplatno koliko me taj rad veselio, jer to je bilo
ono što sam željela raditi cijeli svoj život. Nažalost toga je bilo vrlo
malo, te sam više vremena gubila na prijevodima suhoparnih i dosadnih
tekstova o uporabi perilice rublja, nečijim liječničkim nalazima ili
diplomama. Nitko se u mojoj bližoj pa ni daljnjoj rodbini nije razveo,
pa sam svoj razvod doživjela još tragičnije, međutim nisam htjela ostati
u nekoj prividnoj zajednici samo zato da ne bih postala tema ogovaranja
ili crna ovca u obibitelji. Roditelji su me podržali jer njima je
naravno najbitnija bila moja sreća. Na moj zahtjev, razvod je pokrenut, a
Jakov je sve potpisao i na sve pristao, samo mi je rekao „Dobro ako ti
tako želiš.“ Tada nisam ni bila svjesna da li da se tomu veselim što me
tako lako pušta ili da budem bjesna na njega zbog istog tog razloga.
Nedugo zatim dobila sam otkaz u školi u kojoj sam predavala. Sve mi je
bilo crno te mi se tijekom jedne od mnogih večeri koje sam provodila u
suzama u svom malom stanu, pojavilo kao sramežljiva ideja u mojoj glavi –
idem na selo u moju kuću koju mi je nona ostavila, ona je zasigurno
željala da ja odem tamo živjeti. Roditelji su bili preneraženi idejom, a
sestra mi je samo odmahnula rukom u stilu vidjeti ćemo koliko ćeš tamo
izdržati. Prijateljice koliko god da su se divile ljepoti te moje kućice
i prirode koja je okužuje, bile su sigurne da ću se vratiti u roku
mjesec dana. Ali ja sam došla. Sada već dva tjedna kuću čistim i
uređujem. Roditelji nisu željeli da dođem tu živjeti dok ne uredim
instalacije. Dozvolila sam da mi pomognu s tim, a ja sam sve novce koje
sam dobila nakon podijele bračne imovine, uložila u kuću. Naravno kao i
kod svake stare kuće, počne se s jednim radovima, na oni te kasnije
povuku na još deset drugih pa sam na kraju kupila novi namještaj za
kuhinju, moju spavaću sobu i dnevni boravak, preuredila sve instalacije,
kupaonica u potpunosti renovirala. Sve radove smo obavili strogo
poštujući postojeću arhitekturu, ali unoseći i dašak modernih pomagala
Kuća se nalazila nekoliko stotina metara prije ulaska u selo. Sa glavne
ceste šljunčani puteljak tek širok da prođe jedan automobil, vodio u je u
široko dvorište. Tu se pogled otvarao na prekrasan istarski krajolik
prošaran zelenin brdašcima, na čijim su se vrhovima uzdizali kašteli i
zvonici. Kao i svako drugo selo i naše je bilo na vrhu i taj pogled je
jedan od razloga zašto sam ovdje došla. Taj pogleda mi je davao osjećaj
kao da mogu poletjeti kamo želim, da sam potpuno slobodna. Kuća je bila
kamena, a sada je dobila novi krov, te je bila ukrašena drvenim škurama
zelene boje. U prizemlju su se nalazile kuhinja, dnevni, kupatilo i
jedna soba, a na katu dvije spavaće sobe i još jedna kupaonica. Ispred
glavnog ulaza s južne strane kuće nalazila se terasa, na kojoj sam sad
odmarala, a moj nono je davno posadio lozu koja se toliko raširila da je
činila gustu brajdu koja nije propuštala sunce tijekom ljetnih mjeseci.
Sa sjeverne strane kuće nalazio se drvored raznog drveća koje je
štitilo kuće i cijelo imanje od znatiželjnih pogleda sa ceste.



Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! 37546pict0130

„Katarinaaaaaa“
Netko
je viknuo moje ime i prenuo me iz mojih misli. Sunce je već zašlo, te
se sumrak lagano spuštao na kuću. Okrenula sam se prema puteljku koji je
vodio od ceste prema mojoj kući.
„O teta Fani! Baš mi je drago da
si došla.“ odgovorila sam noninoj sestri. Ona je bila vitalna starica
koja je živjela koju kuću niže od mene. Živjela je sama jer u joj sva
djeca otišli u gradove najprije studirati i tako su ostali raditi i
živjeti tamo.
„Kako si ča dite moje? Si sve oprala i osušila? Ala
dosta dela (*posla*) za danas. Sad ćemo nas dvi lipo večerati kod tebe.
Vidi, san ti donila maneštre i kruh koji sam sama spekla .“ U rukama je
nosila košaru iz koje se još pušio tek ispečeni kruh.
„Ma znaš da ne
mogu odoljeti tvom kruhu. Gremo u hižu (*kuću*), ala.“ Fani je ušla u
kuću i na kuhinjskom stolu rasprostrla svoje blago. Kuhinja je bila
pomalo uređena shabby chic stilu. Staru noninu kredencu sam prefarbala,
ono što je davalo posebnu čar ovoj kuhinji je staro ognjište.
„Ajde
ti pokupi svu robu koja ti se još suši vani pa dođi jesti sa mnom. Ni
dobro da ti ostane roba vani preko noći.“ rekla mi je teta.
Preokrenula
sam očima a joj i ti stari ljudi i njihovo praznovjerje. Počela sam se
buniti ali starica nije htjela ni čuti moja opravdanja.
„Pa dobro
idem ionako moram još Boni uvesti u kuću. Ne volim da spava sam vani.“
Boni je moja retriverica koju sam dobila od Jakova za našu posljednju
godišnjicu braka. Valjda mu je to bila zamjena za dijete koje nije želio
imati sa mnom. Inzistirao je da ostane sa mnom nakon razvoda.
Svu
sam odjeću i posteljinu pokupila a Boni je došla čim me čula da se muvam
po dvorištu. Ušle smo unutra. Fani je već postavila stol.
„Teta zašto si stavila četri pjata kad smo samo nas dvije?“ upitala sam je.
„E sad će nam doći još i moji unuci Franko i Barbara, ako nemaš ništa protiv.“ Odgovorila mi je.
„Ma naravno da nemam, Što nas je više, to je veselije.“
„E
upravo tako lipa moja. Došli su iz Zagreba, danas oko podne, svojoj
staroj nonici. Ne mogu ih ostaviti bez večere, jer sam Bog zna što jedu u
tim studenskim menzama, a ne mogu ni tebe ostaviti samu i gladnu. Znala
sam da si jako vrijedna i da cijeli dan čistiš pa te nisam htjela
smetati pa sam se domislila da je najbolje da dođem svi ovdje kod tebe.
Oni te jedva čekaju vidjeti. “
„Baš si to pametno smislila, teta.“
Nasmijala se i nastavila nešto pospremati po kuhinji, a ja sam se
razveselila da ćemo svi skupa provesti večer. Pomislila sam da i moja
mama ima prste u ovim planovima jer je teta Fani od kad sam došla ovdje
svaki dan mi donosila nešto skuhano za ručak ili večeru. Znala je da uz
svo čišćenje i spremanje nemam ni vremena ni volje skuhati si pošten
obrok.
Ubrzo smo bili kompletno društvo. Franko i Barbara su brat i
sestra blizanci. Oboje studiraju u Zagrebu, imaju 23 godine, on je pri
kraju sa ekonomijom a ona farmacijom. Veseli su i unijeli su dašak
vedrine u moj dom. Za vrijeme večere, cijelo vrijeme su me propitivali o
mojim planovima, pažljivo okrećući temu od mog razvoda. Kako su slatki,
nisu me željeli podsjetiti na bolnu temu i željeli su da nam večer
prođe bez tuge. Prepričavali su dogodovštine iz studentskog života i svi
smo se smijali. Barbara je veći dio večere zadirkivala brata zbog
njegove nove djevojke – Šibenčanke koja je studirala arhitekturu.
Vrijeme je brzo prošlo a ja sam skroz zaboravila svoj jad.
„Barbara i
Franko da li vi znate da vaša nona i dalje vjeruje da se roba ne smije
po noći sušiti vani! Da i ne zato jer se boji kiše već zato jer se boji
štriga.“ ponijela je i mene vesela atmosfera. Nije se znalo koji se od
njih dvoje više smije na tu moju rečenicu.
„Ma daj nona, ma nema ti
štriga ovdje. Što je s tobom?!?“ rekla joj je Barbara, a Fani je samo
okrenula se prema nama i rekla „Ima i te kako da ima. Vi ste pozabili
sve ča sam vam pričala kad ste bili mali! A joj ča je veli grad storil
od vas.“
„Ali nona stvarno misliš da sada vani šetaju štrige i štriguni.“ Upitao ju je Franko.
„Vero
da i ne da mislim nego to i znam.“ Uvrijedila se nona. Nisam željala da
se dobra starica naljuti na nas nevjernike, pa sam je zamolila da nam
ispriča neku staru priču, u nadi da će je to ponovno oraspoložiti.
„E
pa dobro. Možda vas ova priča samo zabavi, ali ja se nadam da će vas i
naučiti nečemu. Kad sam ja bila mlada, u selu do našega pričalo se o
jednoj ženi i njezinoj kćeri koje su živjele skupa u jednoj staroj kući.
Nitko se nije sjećao muža te žene, Ljube odnosno oca te njezine kćeri,
Anice. Ma nitko se nije sjećao ni kad su došle tu živjeti. Ništa nisu po
cijeli dan radile, samo su brale neke trave, i po cijelu noć je gorilo
svjetlo u toj njihovoj kući. Blaga nisu imale osim par kokošica i dvije
crne mačke. Već se tada govorilo da zbog njih je te godine vladala suša,
da je prošle godine loza zbog njih obooljela, a početko školske godine,
pol djece je oboljelo od vodenih kozica. U to vrijeme došao je jedan
mladić iz Pazina, koji je nama djeci bio učitelj u našoj školi tu u
selu. Ivan Legović je bio visok, mlad, plave kose i lijepih zelenosivih
očiju i sve su starije cure iz škole bile zaljubljene u njega. Meni je
to tada sve bilo smiješno jer sam bila u petom razredu i nisu me ni
zanimali dečkići, a kamo li jedan odrastao muškarac. Međutim svi su
primjetili da se taj naš učitelj posebno zadržava sa Anicom. Ona je
imala negdje oko dvadeset godina, i bila je doista lijepa. Koji put su
skupa šetali uličicama tog sela ili vinogradima i zapravo svi su vidjeli
da se milo gledaju. Selom su već tada kolale priče da su njih dvije,
mama i kćer, zapravo štrige i da je samo pitanje dana kad će taj mladac
pasti im u ruke i kada će iz njega izvući i posljednju kap života. Nakon
nekog vremena njih dvije su nestale, kako su i došle, neprimjetno, a
mladić je još dugo dugo ostao u tom selu kao učitelj. Čak se tu i
oženio. Sigurno znate njegovu kuću dalje kraj stare kapelice, na
raskršću gdje se skreće za naše selo.“ Svi smo se sjetili koja je to
kuća, a ja sam se sjetila i jednog sjedog starca koji je najčešće sjedi u
hladu velikog kestena ispred te kuće koji bi me svaki put kad bi tu
prošla vedro pozdravio. Tada sam se sjetila i zelenosivih očiju iz kojih
je zračilo nešto neobično, oči su mu izgledale mlađe nego što bi se
dalo zaključiti iz njegovog vanjskog izgleda.
„Ajde nona nastavi što je bilo s tim ženama? Možda su otišle nekamo.“ Požurivala ju je Barbara.
„Da
otišle su one, otišle su baš tamo kamo su trebale otići. Njihov prvu
susjed, pokojni Petar Radetić je svima ispričao što se dogodilo večer
prije nego su nestale. Njih dvije pozvale se u tog našeg učitelja na
večeru. Stara je Ljuba skuhala neku paštu sa svježim vrganjima pa je
Ivan rado prihvatio poziv za večeru jer je živio sam a možete samo
zamisliti što si jedan mladi dečko može skuhati. A pored toga bila je to
prilika, mislili smo svi, da bolje upozna Anicu i njezinu majku ako je
već imao ozbiljne planove s njom. Uglavnom pokojni Petar , a vjerujte
bio je jako znatiželjan, pa je sve gledao kroz prozor Ljubine kuće. U
kući nije bilo nikakvog svjetla osim svjetla kojeg je dolazilo od vatre
sa ognjišta. Zidovi su bili sivi, šporki od dima i po njima su visile
raznorazne trave koje su sušile. Nakon večere, Ljuba je iznijela
crvenog vina za stol, a Ivan skroman kakav je bio nije želio ni uzeti.
Međutim one su navaljivale i nagovorile ga da popije 2,3 čaše. Mislile
su da će tako lakše slomiti njegov otpor. Ivanu su već i prispavalo i
bio je glavu naslonio na stol. Pokojni Petar pokušavao je silom ući u
kuću ali sve je bilo potpuno zatvoreno, i koliko god vikao izvana i
lupao po prozorima, unutra se činilo kao da ga nitko ne čuje. Konačno su
njih dvije, počele neki čudan ritual, jer su plesale oko Ivana,
pjevajući i zavijajujući naizmjence. Ritam je bio sve luđi i brži, sve
su stvari oko njih padale na sve strane, mačke su kezile zube. Odjednom
su stale, s leđa me polako prišle i svaka s jedne strane ugrizle ga
vrat. Međutim čim su popile prve kapi njegove krvi ishlapile su i
nestale u hipu, tek je malo pepela ostalo za njima. On se dignuo kad da
se ništa nije dogodilo i otišao iz kuće. Ono što one nisu znale, a što
je pokojni Petar tada shvatio, da je on krsnik i da on štiti ljude od
štriga i njihovih spački. Čim je došao u selo odmah je znao da su one
štrige i da polako svoj otrov šire selom. Mi ljudi ne znamo tko je
štriga jer žive među nama ali krsnik ih može osjetiti. Iskoristio je
situaciju, njihovo neznanje da je krsnik jer je svojim moćima Anicu
zaslijepio i one su bile nemoćne. Krsnikova krv je najveći otrov svakoj
štrigi.“
Mi smo tetu gledali u čudu, bez riječi smo se pogledali.
Mislila sam da će nam ispričati neku priču iz davnina a ne da će
spominjati svoje djetinjstvo i ljude koje poznamo ili smo poznavali.
„Zanimljivo. Ja sam potpuno zaboravio ovu priču, nona.“ rekao je Franko.
„E
vidim ja da ste sve pozabili. Ali kasno je. Moramo Katarinu ostaviti da
se odmori, cijeli je dan radila.„ odgovorila mu je njegova nona,
ustajući da stolice.
„Ma ne morate još ići. Ispričaj nam teta Fani
još koju štoriju. Tako ti dobro ide,“ nasmijala sam se, „uostalom tko bi
nakon ove priče uopće mogao zaspati.“
„Imaš pravo Katarina, još si sama u ovoj veliko kući.“ kazala je Barbara.
„Zaspati
ćeš čim legneš draga moja Katarina. Umorna si, vidim ti u očima. Ima
vremena, sutra ću vam još pričati. Ala gremo kući, dico. A pored toga
dobri Ivan nas i dalje čuva dolje na raskršću.“ Fanica je uhvatila svoje
unuke za ramena i potapšala ih u znak da se ustanu sa stolica.
„Ali
ako se ja dobro sjećam pričala si nam da se štrige i štriguni noću
skupalju upravo na raskršćima sat prije ponoći.“ rekla sam tiho bojeći
se da ću nešto krivo reći.
„Je Katarina to se dobro sjećaš ipak nisi
sve zaboravila. A što sam sada rekla?! Naš Ivan je na raskršću i da je
na tom raskršću kapelica. Dakle svu zašititu imamo.“
„Ali nona kako nas on može štititi, jedan starac koji jedva stoji na nogama.“ Upitala je Barbara.
„Ma
nemoj sad je starac! Koliko se ja sjećam vi ne vjerujute da štrige
postoje, dakle za vas nema straha. Ajde idemo, pa se sutra opet vidimo“
odgovorila je strica.
Svi su se digli i krenuli prema vratima. Na
starom zidnom satu moje none koji sam ostavila u hodniku otkucalo je
jedanaest sati. Barbara mi je stisnula ruke i rekla da nemam razloga za
brigu jer da sam u svom domu sigurna. Nasmijala sam se „ Barbara, draga
moja Barbara pa čega da se bojim?!? To su samo stare priče za strašiti
malu djecu.“ Ona se zacrvenila, slegnula ramenima i rekla mi da imam
pravo. Otpratila sam ih i oni su pješke krenuli prema svojoj kući.
Mjesec
je rasipao svoju srebrenu svjetlost po putu, brežuljcima a u daljini je
svjetio Motovun. Taj stari srednjovjekovni gradić, ponovno je privlačio
ljude da upoznaju njegove uličice. Sjetila sam se da sutra moram do
njega, u posjet mom barbi. Obećala sam. On je valjda najmiliji čovjek
kojeg sam ikad upoznala, uvijek spremen pomoći a mislim da se upravo on
najviše veselio mojoj selidbi u ovu kuću. Upoznao me sa svom četom
majstora koji su mi bili potrebni da uredim kuću, a pono toga je i sam
napravio S druge strane moja teta, njegova supruga bila je njegova čista
suprotnost, uvijek je prigovarala i stalno je nešto kritizirala. Samo
je njezino bilo dobro a sve tuđe krivo i naopako.
Kad sam zatvorila
vrata za sobom, shvatila sam da je Boni ponovno ostala vani. Obukla sam
laganu jaknu i krenula vani pronaći je.
„Boniiiiiiiiii, dođiiiiiii.
Ajmo doma, Boniiiiiiiiiiiiiiiiiii“ vikala sam u mrak ali ona se nije
pojavljivala. Slaba svjetlost koja je dopirala od solarnih lampi koje se
osvjetljavale puteljak od ceste do mog praga, nije mi puno pomagala.
Mjesečina je bila dovoljna jaka, pa sam odlučila da neću ići u kuću po
lampu, već će mi svjetlost mjesečine biti dovoljna pomoć u potrazi za
mojom razigranom Boni jer je zasigurno tu negdje u blizini. Uvijek je tu
negdje u blizini kuće. Učinilo mi se da čujem šuškanje s južne strane
kuće pa sam krenula prema tamo. S južne strane kuće, dvorište je strmo
padalo i nastavljalo se na voćnjak koji je još moj nono posadio.
Nastavila sam hodati i došla do kraja mog posjeda. Tu se nalazio kameni
zidić ne viši od 60-ak centimetara. Na njega se nastavljala prostrana
livada koju je skroz na dnu padine okruživala šuma divljih kestena i
hrasta. Znam da je na samom dnu padine, kroz tu istu šumu, prolazio mali
tihi potok koji bi često ljeti presušio. Nono me čestu tuda vodio sa
sobom kad bi brali u proljeće šparoge ili po jeseni gljive. Što da
radim? Da li da idem dalje ili da ostavim tu ludu Boni da luta vani
cijelu noć. Ne mogu je ostaviti jer će sigurno u neko gluho doba noći
sjetiti se da ima dom, pa će ponovno tuliti i grebati po vratima.
Opet se nešto čulo u grmlju i ja sam prešla preko kamenog zida i došla do tog grma.
„Boni
pa daj idemo doma. Vidiš da je mrak. Ti se bojiš mraka.“ Zagrnula sam
grane ali ničega tamo nije bilo. Odlučila sam još proći malo dalje bar
do početka šume a ako je ne pronađem vratiti ću se doma.
Ne sjećam se
više da je ova livada bila tako strma, ali jedva sam hodala. Zemlja je
bila tvrda a na nekim mjestima, rasipala sam pod mojim korakom pa sam
morala paziti kako da održim ravnotežu i ne padnem na nos. Vjetar je
šuštao među granama stabala koja su bila predamnom. Učinilo mi kao da
kroz to šuštanje čujem svoje ime „Kaaataaaariiinaaaaa.“ Stvarno sam
munjena, to mi je sve od Fanine priče o štrigama. Došla sam do ruba
šumarka koji me dijelio od potoka. Međutim do šume je sada bio bijeli
neasfatiran put koji je vodio lijevo i desno uzduž šume. Ne sjećam se
uopće da je prije postojala ta bijela staza možda nekih metar dužine.
Odlučila sam još malo otići tom cestom desno, prema zapadu. Glupo ali
eto kad sam već tu. Nastavila sam hodati. Sva sreća da je mjesec tako
neskromno i nesebično širio svoj srebreni sjaj. Već sam mislila
odustati i krenuti kući kad sam čula lavež moje Boni. Trčala mi je u
susret tim bijelim putem i skočila na mene kad smo se srele da sam skoro
pala. Izgledala je kao da bježi od nečega. Ili nekoga.
„Dakle tu
si! Pa di si bila, lutalice moja“ gladila sam je po glavi, a ona mi se
veselila kao da me nije vidjela tri dana. Iza nje sam čula korake.
Smirila sam je i pogledala pred sebe.
„To je vaš pas?“ čula sam glas
u tami. Muški, duboki glas. Stresla sam se od neke jeze koja je
trenutno prošla kroz mene. Odjedno sam ugledala i lice. Visoki, crni
muškarac bio je pred menom. Imao je dugu crnu kosu i jedino što sam
vidjela da je bio obučen u crnu odjeću. Smijao mi se s nekom čudnom
ljubaznošću. Lice mi je nekako bilo poznato ali ga nisam mogla
smjestiti. Ulijevao mi je osjećaj neugode i nervoze. Istodobno, pod
uvjetom da stavimo sa strane te osjećaje, muškarac je bio zgodan, crne
grive i markantan. Bilo je nešto divlje u njemu. Mislim da nikada nisam
do sada vidjela takvu osobu, bar mi do sada nitko nije ulijevao ovakav
osjećaj.
„Da moj je. Oprostite ako vam je dosađivao.“ odgovorila sam
„Naravno da mi nije dosađivao, naprotiv! Niste odavdje? Niste mi poznati.“
„Ispričavam se ali ni ja vas ne poznam.“ Pokušala sam skrenuti mu pažnju i krenuti kući.
„Oprosite,
ja sam Marčelo Kringa, živim tu preko potoka pa gore na vrhu ovog
brda.“ Rukom je pokazao u smjeru suprotnom od smjera iz kojeg sam došla.
Bila sam presretna što mi nije pružio ruku, kod upoznavanja jer bi me
samo doveo u neugodnu situaciju. „Moj pas je nanjušio vašeg pa sam želio
vidjeti čiji je jer se vidi da nije lutalica.“
Okretala sam se oko sebe ne bi li ugledala tog njegov psa ali nije ga bilo.
„Nećete ga vidjeti jer je otrčao za jednom divljom svinjom tu dolje u šumu.“
„Ah,
dobro. Nećemo vam više smetati. Mi idemo doma. Kasno je. Jako je
kasno.“ Okrenula sam se i krenula u pravcu iz kojeg sam došla.
„Ne
smetate vi meni, dapače. Rijetko su u ovim selima vidi neko novo lice. A
pogotovo ovakvo lice kao što je vaše.“odgovorio mi je. Ponovno je kroz
mene prošla jeza. Neugoda i potreba za bijegom jedino što mi je prošlo
kroz glavu. Iako je ovaj muškarac bio vrlo ugodne vanjštine, bar po
onome što sam mogla razaznati uz svjetlost mjesečine, zapravo je vrlo
privlačan. Bilo je nešto u njemu mračno, nešto što me tjeralo da čim
prije odem od njega, a istodobno kao da se nisam mogla maknuti s mjesta.

„Da,... hvala.“ promucala sam „laku noć“ I krenula sam uzbrdo. Boni
se činila kao da želi pobjeći od njega čim prije iako je ona prema
svima, pa i potpunim strancima, vrlo druželjubiva.
„Niste mi rekli
ni kako se zovete“ čula sam glas iza sebe, ali pravila sam se da ga više
ne čujem jer sam već bila odmakla kojih dvadesetak metara. Na sreću
ostao je na mjestu na kojem sam ga srela i nije išao za mnom.
„Boni,
moja Boni, ja ću tebe zadaviti. Vidiš li ti što mi radiš? Da usred noći
moram lutati ovim poljima i puteljcima. A joj, jadna ja. Ali samo da mi
čim prije dođemo doma.“ Pričala sam na glas samo ma mi moj glas vrati
hrabrost. Hodala sam što sam brže mogla, uzbrdo, livada je bila preda
mnom i činilo mi se da kameni zid koji je dijelio ovu livadu s mojim
voćnjakom jako, jako daleko. Boni je skoro pa letila preda mnom i više
je nisam vidjela samo čula u daljini njezino ubrzano dahtanje od
trčanja.
„Boni, čekaj meeee“ ali ona me naravno nije slušala. Pitala
sam se zašto mi je Jakov uopće poklonio ovog psa. Labradori su obično
poslušni i slijepo obožavaju svoje vlasnike. Ali ova moja divljakuša kao
i moj bivši muž samo bježi od mene. Što ne valja sa mnom? Zašto svi
bježe od mene osim ovdašnjih čudaka? Okupirana svojim mislima nisam ni
primjetila da sam desnom nogom stala na kamen koji se prevrnuo pod mojom
težinom i tada sam pala. Najprije na desno bedro, stražnjicu i napokon
na leđa. Kako sam bila na prilično strmoj površini, počela sam padati
dolje u smjeru puteljka od kojeg sam bježala. Padala sam nekoliko
metara i napokon se zaustavila. Noga me užasno boljela, dotaknula sam
gležanj a tupa bol sjevnula je od gležnju niz moju kralježnicu. Povukla
sam ozljeđenu nogu prema prsima ali više se nisam mogla ustati. Naravno
da nemam mobitel sa sobom. Kad mi najviše treba ja ga nemam. Uf, kako ću
se izvući odavde. Ovaj pas će mene doslovno stajati glave. Sjedila sam
tako nekoliko trenutaka, razmišljajući što da napravim.
Vjetar je zapuhao kroz krošnje i ponovno mi se činilo kao da čujem svoje ime da šušti među lišćem
„Kaaaaaaaaaaaataaaaaaaariiiiiinaaaaaaaaaaaaa“
Ćuk se javio svojim glasanjem i samo upotpunio zvučnu kulisu od koje su
mi prolazili trnci. Kao za inat, ili po Murphyjevom zakonu, vjetar je
navukao oblake nad mjesecom i potpuna tama prekrila je livadu, tek u
daljini su se nadzirala svjetla kuća iznad mene. Čula sam šuškanje po
suhoj travi, nečije korake. Bili su ljudski ali mislim da je bilo barem
troje ljudi negdje dolje u daljini. Čula sam i dahtanje neke životinje.
Možda je to divlja svinja ili pas onog čudaka Marčela. Ugledala sam na
metar od sebe gusto grmlje i odlučila sam otpuzati od njega, što sam i
uspjela, teškom mukom vučući desnu nogu za sobom. Šćućurila sam se u
grmu, pokušavajući dokučiti tko ili što mi se to približava.
Čula sam
korake koji su bili sve bliži, nekakvo ružno cerekanje, kao hijene kad
kreću u lov. Osjetih kapi na licu. Kiša je počela rominjati. Kroz guste
grane mog zaklona, vidjela sam da mi u susret ide pas. Veliki pas, u
mraku mi je izgledao kao vuk. Iz gubice mu se cijedila slina a iz grla
se prelamalo prijeteće režanje. Što da radim, što da radim strujalo mi
je glavom. Sada se već drhtala od straha, hladnoće i boli, preplavila me
panika. Ne mogu ni ustati, i jedino što mogu je lijevom nogom udariti
to biće ako mi se približi. Njuškao je sve uokolo i bila sam sigurna da
me osjeća ali još samo treba detektirati točno mjesto gdje se nalazim.
Oni
ljudski glasovi bili su sve bliže, i sada sam jasno mogla razaznati da
pripadaju jednom muškarcu i dvim ženama. Smijali su se, zapravo više je
to bio cerek i čula sam da nešto pričaju ali još nisam mogla čuti što.
Učinilo mi se da jedan od ženskih glasova kaže „Nije mogla daleko s
takvom nogom. Tu je sigurno. A sigurno je da će je Vuk naći.“ Ostali
su se na to nasmijali. „Jako je lijepa i želim da neko vrijeme ostane
kod mene. Već dugo nisam imao kućnog ljubimca.“ čuo se muški glas. Žene
su se nasmijale i smijale su se bez prestanka, kao da su poludile, bez
kontrole nad sobom. „Znamo mi kako ti postupaš sa svojim kućnim
ljubimcima M.“ Ta rečenica je ponovno izazvala salve smijeha a ovaj put
se i on, M, smijao. Odjednom sam osjetila da se lijepljiva topla
tekućina slijeva niz moju bolnu nogu, na mjestu gdje sam podignula hlače
da malo izmasiram bolno mjesto. Režanje je postalo jasnije i bliže.
Bila sam svjesna da je ta životinja kraj mene i da me pronašao jer je
slinio i njuškao moju nogu. Za svog gospodara. Za M-a. Nasreću nije
bilo ni kapi moje krvi. Osjetila sam smrdljivi životinjski dah na svom
licu, očnjaci koji su prijetili pred mojim očima i ljepljivu slinu koja
se slijevala niz moje tijelo. Ukočila sam se i cijeli moj plan o obrani
lijevom nogom rasplinuo se dok me je savladala potpuna panika i strah.
Nisam se ni mogla pomaknuti. U tom trenutku osjetila sam snažnu ruku
koja me obavila oko struka i podignula kao perce. Sve je nestalo oko
mene, mrak i kiša i pas i glasovi i šuma i livada. Sve je bila samo
velika bijelina oko mene koliko god sam mogla očima odkučiti. Našla sam
se u naručju mladog muškarca koji me jednom rukom držao oko struka tako
da moje noge nisu doticale tlo, a svojom lijevom rukom mi je držao dlan
preko usta tako da ne mogu ispustiti ni glasa. Sve se vrtilo oko mene,
okupani bijelom svjetlošću stajali smo usred ničega. Više nisam osjećala
ni bolnu nogu, ni strah koji me preplavio, samo njegove ruke. I oči.
Par zelenosivih očiju netremice me promatrao, ispitivački kao da gleda u
moju samu dušu. I tada sam izgubila svijest.


Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! 30575995.th
Decode
Decode


Grad Grad : Zagreb
Age Age : 49
Broj postova Broj postova : 12020
Mirror novac Mirror novac : 10166
Primljeno likeova Primljeno likeova : 11
Join date Join date : 2011-07-16

https://mirror.forumcroatian.com

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Bella's nudger Wed 21 Nov - 22:45:38

Priča-5
4.pjesma-3
2.pjesma 1
Bella's nudger
Bella's nudger




Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Comix

Broj postova Broj postova : 2426
Mirror novac Mirror novac : 2854
Primljeno likeova Primljeno likeova : 4
Join date Join date : 2011-07-28

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Vela Thu 22 Nov - 21:32:38

Priča - 5
br.2 - 3
br.4 - 1
Vela
Vela


Broj postova Broj postova : 2038
Mirror novac Mirror novac : 2328
Primljeno likeova Primljeno likeova : 5
Join date Join date : 2011-07-17

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Decode Thu 22 Nov - 22:33:33

Priča je za 10!
Nadam se da ćemo dobiti nastavak. Pročitala sam ju na glas svojoj djeci!
Decode
Decode


Grad Grad : Zagreb
Age Age : 49
Broj postova Broj postova : 12020
Mirror novac Mirror novac : 10166
Primljeno likeova Primljeno likeova : 11
Join date Join date : 2011-07-16

https://mirror.forumcroatian.com

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by jelena-ketrin Fri 23 Nov - 16:19:22

Pesma br:1-je za 9-tku,pesma br:2-je za 4-ku,pesma br:3-je za 3-ku,pesma br:4-je za 2-ku...
Prica je za 1-ku jer stalno se ponavlja (I) u nekim delovima il recenica nije slozna.Ima tu i dobrih nazvacu to pokterima i pejzaza kroz pricu sve u svemu prica me nije oduzevila i kraj je...
jelena-ketrin
jelena-ketrin
Na vrhu svijeta
Na vrhu svijeta

Grad Grad : krusevac
Age Age : 31
Broj postova Broj postova : 16
Mirror novac Mirror novac : 16
Primljeno likeova Primljeno likeova : 0
Join date Join date : 2012-11-05

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Decode Fri 23 Nov - 16:26:16

Jelena nije mi jasno kako si glasala.
Ja se ispričavam ako si se povela za mojim komentarom na priču.
Glasamo po principu:
prvoplasirani rad - 5 bodova
drugoplasirani - 3 boda i
trećeplasirani - 1 bod

moji glasovi:
priča - 5 bodova
2. pjesma - 3 boda
3. pjesma - 1 bod
Decode
Decode


Grad Grad : Zagreb
Age Age : 49
Broj postova Broj postova : 12020
Mirror novac Mirror novac : 10166
Primljeno likeova Primljeno likeova : 11
Join date Join date : 2011-07-16

https://mirror.forumcroatian.com

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by jelena-ketrin Tue 27 Nov - 19:12:51

prica-1
1.pesma-5
2.pesma-4
jelena-ketrin
jelena-ketrin
Na vrhu svijeta
Na vrhu svijeta

Grad Grad : krusevac
Age Age : 31
Broj postova Broj postova : 16
Mirror novac Mirror novac : 16
Primljeno likeova Primljeno likeova : 0
Join date Join date : 2012-11-05

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Decode Sun 2 Dec - 1:27:15

Apsolutna pobjednica literarnog natjecanja je Dea, sa svojom pričom koju ćemo nagraditi sa 500 pts i 100 pts za sudjelovanje!
Pjesme su poslane sa Book-a, a Margita će nam reći ko je autor pjesama.
Drugo mjesto osvojila je pjesma br 2. sa 10 vaših glasova, i
treće mjesto je osvojila pjesma br 1. sa 5 glasova.
Čestitamo pobjednici, a i vama koji ste sudjelovali u glasanju.

Administracija
Decode
Decode


Grad Grad : Zagreb
Age Age : 49
Broj postova Broj postova : 12020
Mirror novac Mirror novac : 10166
Primljeno likeova Primljeno likeova : 11
Join date Join date : 2011-07-16

https://mirror.forumcroatian.com

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Decode Tue 4 Dec - 19:49:13

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! 2274335502
Decode
Decode


Grad Grad : Zagreb
Age Age : 49
Broj postova Broj postova : 12020
Mirror novac Mirror novac : 10166
Primljeno likeova Primljeno likeova : 11
Join date Join date : 2011-07-16

https://mirror.forumcroatian.com

Back to top Go down

Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje! Empty Re: Literarno takmičenje MF4# Horror pjesma i priča - glasovanje!

Post by Sponsored content


Sponsored content


Back to top Go down

Back to top

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum