Saami-Narod koji prati sobove

Na sjeveru Norveške, Švedske, Finske i Rusije živi narod osebujnih karakteristika. To su Laponci ili Saami, njih oko 70.000, raštrkanih na površini od oko čak milijun i sto tisuća četvornih kilometara! Taj autohtoni narod ima dugu povijest, bogatu narodnu baštinu i živi na specifičan način.

Izvor: Svijet oko nas



Sami sami sebe smatraju “Indijancima sjevera”, a njihov je narod
jedan od najstarijih naroda Europe. Kultura im se razvijala pod
utjecajem činjenice da su se prvobitno bavili lovom i ribolovom, a
kasnije, u 16. stoljeću, postaju nomadi i uzgajaju vlastita stada
sobova.

Sami su se oduvijek naseljavali na velika područja i bavili su se
pretežno lovom i ribolovom. Obitelji su imale veliko područje za lov oko
svoje naseobine. Veze s drugim ljudima bile su rijetke iako su imali
smisla za društveni način razmišljanja kada se radilo o podjeli područja
za lov među obiteljima. Ta raštrkanost Sama vjerojatno je najveći
razlog što ne postoji jedna Sami kultura i jedan jezik već više njih.
Kulture su bile formirane kako pod utjecajem različite okoline i
životnih uvjeta, tako i zbog utjecaja ostalih kultura. U Švedskoj i
Norveškoj to je bila germanska kultura, u Finskoj finska, a na poluotoku
Kola ruska i karelska kultura.

Na sjevernim prostranstvma ruskog poluotoka Kole te manjim dijelom na
sjeveroistoku Finske i Norveške žive tri skupine. Na krajnjem
sjeveroistoku Kole nalaze se terski Sami – to je malobrojna skupina koja
izumire. Na Koli živi najviše kildinskih Samija koji su u nekoliko sela
uspjeli sačuvati stara obilježja i jezik. Čak imaju i nekoliko škola u
kojima se uči i specifični kildinski jezik. Imaj karakteritična narodna
kola. Zapadnije od njih živi skupina skoltskih Samija. Njih je vrlo
malo, ali im je očuvana narodna baština s ugroženim jezikom koji se uči u
nekoliko škola.

Na sjeveru Finske, Švedske i Norveške još žive tri skupine.
Najmalobrojniji su inarijski Sami koji održavaju živu narodnu tradiciju
(glavno sjedište naselje Inari). Na samom sjeveru Norveške, uz fjordove,
živi malobrojna skupina pomorskih Samija. Na njihovu teritoriju nalazi
se i znameniti sjeverni morski rt Nordkapp, a gotovo su ih asimilirali
Norvežani. U sjevernoj Finskoj i dijelom Norveškoj živi jedna od
najpoznatijih laponskih skupina davvijski Sami. Sačuvana je narodna
tradicija i jezik, postoje samijske škole, izdaju se knjige, časopisi i
udžbenici, djeluju posebne radijske postaje i slično.

U sjevernoj i srednjoj Švedskoj i Norveškoj razlikujemo još najmanje
četiri skupine. Na sjeveru Švedske, u kraju gromadnog gorja s velikim
rudnim bogatstvima, žive lulejski Sami. Oni su razmjeno dobro sačuvali
svoj jezik, dobri su obrtnici (posebno drvodjelci), imaju razrađen
obrazovni sustav, nakladničku i informativnu djelatnost i druge kulturne
djelatnosti. Pitejski Sami nastanjuju izduženi prostor oko Botničkog
zaljeva na Baltičkom moru (i velike luke Luleå), pa sve do norveških
obala prema južnim Lofotima na Sjevernom moru. To je i dalje
polunomadski narod koji polako izumire. Prema srednjoj Švedskoj i
Norveškoj živi manja skupina umejskih Samija koji su održali raznoliku
narodnu tradiciju, ali im je jezik već posve ugrožen iako neke školske
sate imaju na svom jeziku. Konačno, na granici Norveške i Švedske prema
jugu živi skupina aarjelskih Samija koji imaju svoje škole na norveškoj
strani, a u Švedskoj su gotovo asimilirani. Izdaju i svoje publikacije,
uz sudjelovanje u obrazovnom sustavu na vlastitom jeziku.

O prošlosti Sama ne znamo mnogo. Arheolozi su zaključili da su se
Sami u Skandinaviju doselili s prostora Urala na kraju ledenog doba,
prateći krda divljih sobova koja su se povlačila na sjever, usporedno s
povlačenjem leda. Još otad Sami prate sobove. Tisuće godina bavili su se
samo lovom na te velike jelene, i to uz pomoć kopalja, toljaga i zamki.
Promjena se zbila oko 400. godine p.n.e. kada se u sjevernoj Europi
pogoršala klima, a to ih je navelo da se prihvate pripitomljavanja
sobova. Naime, lovom više nisu mogli osigurati dovoljno hrane. Tako su
od lovaca nastali pastiri. Svaka obiteljska skupina, zvana site,
pripitomila je vlastito stado sobova s kojim je putovala u potrazi za
ispašom, slijedeći promjene godišnjih doba. Godišnji kalendar Sama ravna
se prema seobama sobova – tako godina ima čak osam umjesto četiri
godišnja doba!

U proljeće, ljeto, jesen i zimu Sami žive manje-više na jednome
mjestu. No, u međurazdobljima neprekidno su u pokretu. Prva godišnja
seoba počinje početkom proljeća – u svibnju! Obićno se zajedno seli
nekoliko obitelji i njihovih stada. Tako si mogu bolje pomagati na dugom
putu jer svaka skupina prosječno vodi čak 1500 sobova! Kada stado
zastane radi odmora, obitelji postavljaju šatore koji su načinjeni od
gruboga navoštenog platna. Svaki posjetitelj i putnik može ući u šator
bez poziva jer naći zaklon na Arktiku često je pitanje života i smrti.

Ni na jednome mjestu Sami ne borave dugo jer se ženkama sobova žuri.
Njihov su cilj planine na sjeveru Laponije gdje se tele. Čim tamo
stignu, otele se, a stado tada treba još bolje čuvati jer su polarnom
vuku, glavnom neprijatelju sobova, telad najdraži plijen. Kada otopli,
Sami sagrade drvene platforme, zvane luovo, na kojima ostavljaju tešku
zimsku krznenu odjeću i dio putnih zaliha. Stvari mogu potpuno bezbrižno
ostaviti jer je među Samima krađa gotovo nepoznat pojam. Kada telad
ojača, krenu još dalje na sjever gdje imaju svoje kolibe u kojima
provode ljeto. To su građevine od busenja i debela sloja mahovine koja
se kao toplinski izolator slaže preko drvenih greda prepletenih brezovom
korom.

Dolaskom ljeta dan postaje sve dulji sve dok ne počne trajati puna 24
sata. Dana bez noći u ljetnim mjesecima može biti i 60-ak. Sunce nikad
ne zalazi već samo dotakne horizont i opet se u svom sjaju izdiže
polako. Polarna noć ondje traje gotovo mjesec dana – od sredine prosinca
do početka siječnja.

To ‘ponoćno sunce’ dobro dođe Samima jer je ljeto kratko, a oni imaju
mnogo posla: beru jestive biljke te love i suše ribe. Ipak, većina
poslova vezana je uz sobove jer od njih Sami žive. Od njih dobivaju
većinu hrane, a za odjeću je najbitnija sobova koža. Od kože prave i
jake i udobne čizme koje su vječno pokretnim Samima toliko važne da se
pri susretima pozdravljaju i pitaju: ‘Kako vaše noge?’.

Arktičko je ljeto kratko i kada se počne približavati njegov kraj,
sobovi postanu nemirni, a to je znak za povratak na jug. Stada se
vraćaju istim putem kojim su i došla. Nakon dolaska u južne nizine
Laponci sobove zatvaraju u korale gdje uz pomoć lasa razdvajaju
obiteljska stada. Kada je odabir završen, Sami se sele u stalna zimska
boravišta. Tada idu i u gradove, na tržnice, gdje prodaju sobove,
rukotvorine te se opskrbljuju za zimske dane. Priređuju utrke sobovskih
saonica, a zima je i doba za ženidbu, stoga se tada po cijeloj Laponiji
razliježe zvuk zvona. Tako taj plemeniti nomadski narod, odan životu
predaka, čeka da im novo godišnje doba donese poziv visokih planina.
Kada mu se velika stada sobova ponovno odazovu, slijedit će ih i njihovi
gospodari.

Zastava Saami naroda